MILIJUNI POHRLI U VJEČNI GRADFOTO Kanonizacija kakvu Vatikan ne pamti: "skromni župnik" i "karizmatska zvijezda" među svecima

U svojim istupima Ivana XXIII.  i Ivan Pavao II.  veliku su pažnju posvećivali pitanjima ekumenizma i međureligijskog dijaloga, socijalne pravednosti i osnovnih ljudskih prava i sloboda, snažno se protiveći ratu i zauzimajući se za mir 

U subotu i nedjelju se u Rimu i Vatikanu očekuju milijuni vjernika koji dolaze u »Vječni grad« kako bi bili svjedoci događaja za vječnost, ne samo kada je povijest Crkve u pitanju nego i šire – trenutka kada će papa Franjo prvi puta u povijesti svetima proglasiti dvojicu papa – »skromnoga župnog svećenika« Ivana XXIII. i »karizmatsku svjetski poznatu zvijezdu« Ivana Pavla II.  

  Rijetko je koji svjetski događaj privukao toliko mnoštvo ljudi na jednom mjestu koliko ih se očekuje na subotnjem bdijenju i nedjeljnoj pontifikalnoj misi kanonizacije na Trgu Svetog Petra koju bi, kako je najavljeno, zajedno trebali slaviti papa u miru Benedikt XVI. i papa Franjo, a oko dvije milijarde ljudi pratit će događanje preko televizijskih ekrana ili radiopostaja.

»Bit će to događaj kakav Rim ne pamti u svojoj povijesti, kanonizacija dvojice papa u nazočnosti dvojice živućih papa«, Franje i Benedikta XVI., rekao je u srijedu mons. Liberio Andreatta, ravnatelj vatikanske agencije za organiziranje hodočašća (ORP). 

U uskrsnoj homiliji kardinal Josip Bozanić rekao je o ovoj kanonizaciji: »Sljedeće nedjelje izlit će se na sveopću Crkvu i njezine vjernike velika milost, proglašenje svetima dvojice papa – Ivana XXIII., kojemu zahvaljujemo na daru koncilske obnove Crkve, i Ivana Pavla II., koji je svoju neskrivenu blizinu prema hrvatskim ljudima očitovao u čak tri pastirska pohoda Hrvatskoj, a da i ne spominjemo što je u presudnim vremenima učinio za našu nacionalnu samostalnost i međunarodno priznanje. Zbog svega toga postao je više od prijatelja, on je 'papa hrvatske nade'.

  Znate li što je zajedničko Angelu Giuseppeu Roncalliju i Karolu Wojtyli? Ona najbitnija poveznica je ta što su obojica bili pape, nasljednici apostola Petra u stolici Rimskog biskupa, sveopće Crkve katoličke; prvi pod imenom Ivan XXIII. od 1958. do 1963., a drugi Ivan Pavao II. od 1978. do 2005. godine. Također, zajedničko im je bilo i to što su bili dio Drugog vatikanskog koncila, koji je unio mnoge korjenite promjene u obnovu Crkve, i to Roncalli kao sazivatelj, a Wojtyla kao sudionik u nastanku enciklike Gaudium et spes, na dokumentu »Dignitatis humanae« i »Inter mirifica«, prvi je o vjerskim slobodama, a drugi o medijima.

Karol Wojtyla i Angelo Giuseppe Roncalli

Poslije više od 455 godina na kormilo Crkve je, nakon smrti pape Pavla VI., došao netalijan, Karol Josef Wojtyla , Poljak, i prvi put jedan Slaven. Za 264. papu je izabran 6. listopada 1978. i za ime uzeo Ivan Pavao II., a kod svoga prvog pojavljivanja i obraćanja vjernicima na Trgu sv. Petra predstavio se kao papa koji »dolazi iz daleke zemlje«. Njegov pontifikat, koji je trajao skoro punih 27 godina, i spada među najduže u povijesti Crkve, obilježen je veoma snažnom aktivnošću. Kao vrhovni poglavar Crkve, i vršeći u njoj pastirsku i učiteljsku službu, napisao je veći broj službenih papinskih dokumenta i knjiga. Za njegova pontifikata završen je rad na reformi kanonskog prava Latinske ili Zapadne crkve, izrađeno je cjelovito zakonodavstvo sjedinjenih istočnih Crkava, a također je izrađen i objavljen Katekizam Katoličke Crkve.

  Da bi potaknuo duhovnu obnovu mladih i njihovo angažiranje u životu i djelovanju Crkve i u izgradnji boljega svijeta, ustanovio je »Svjetski dan mladeži«, i u vrijeme njegova pontifikata održano je devetnaest godišnjih susreta u različitim dijelovima svijeta, na kojima je sudjelovalo više milijuna mladića i djevojaka. Također je pokrenuo održavanje svake tri godine »Svjetskih susreta obitelji«, i u njegovo vrijeme su održana četiri takva susreta. Poduzeo je čak 104 apostolska putovanja izvan Italije diljem svijeta, među ostalima i tri u Hrvatsku. U Rimu se susretao s vjernicima-hodočasnicima iz čitavoga svijeta na 1.166 tjednih općih audijencija i na više stotina posebnih, na kojima je sudjelovalo više od 17,5 milijuna osoba.

  U svojim javnim istupima i pisanim tekstovima osim katoličkih vjerskih istina izlagao je moralna načela i učenje o nekim važnim pitanjima, kao što su: obitelj, pobačaj, eutanazija, homoseksualnost, razvod braka, ekologija. Zauzevši se za »kulturu života«, snažno je branio ljudski život od začeća do naravne smrti, te osudio pobačaj i eutanaziju, a države u kojima demokratski izabrani parlamenti zakonski dopuštaju dobrovoljni prekid trudnoće okarakterizirao je »totalitarnim demokracijama«. A o tendencijama da se homoseksualne zajednice priznaju kao alternativni oblik braka, kojemu bi pripadalo i pravo na usvajanje djece, Papa u svojoj knjizi »Sjećanje i identitet« piše: »Dopušteno je, štoviše potrebno, postaviti si pitanje: ne djeluje li ovdje jedna nova ideologija zla, možda himbenija i skrivenija, koja pokušava protiv čovjeka i protiv obitelji iskoristiti čak i prava čovjeka«.
 

DOBRI PAPA  

 
  Kardinal Angelo Giuseppe Roncalli  izabran je 9. listopada 1958. godine, u visokoj dobi od 77 godina, za 261. nasljednika sv. Petra na stolici rimskih biskupa te je uzeo ime Ivan XXIII. U povijesti Crkve bit će posebno zabilježen kao pokretač Drugoga Vatikanskog sabora između 1962. i 1965., koji je postao središnji vjerski događaj 20. stoljeća, te blagi i dobri crkveni pastir koji je imao i veliku ulogu u diplomatskim odnosima. Pontifikat Ivana XXIII. je trajao relativno kratko, nešto više od četiri i pol godine, ali je to bilo dovoljno da on započne i usmjeri unutarnju obnovu i osuvremenjivanje (aggiornamento) Crkve, ali i njezino otvaranja svijetu.

  »Papa Ivan XXIII. svojim životom i papinskom službom pokazao je da je katolička tradicija neprekinuta stvarnost otvorena budućnosti. Ali nije bio »tranzicijski« papa, kako se neko vrijeme pogrešno smatralo«. To je ustvrdio direktor vatikanskog dnevnika L'Osservatore Romano, Giovanni Maria Vian u uvodniku posvećenom 50. obljetnici izbora venecijanskog patrijarha Roncallija za papu Ivana XXIII., aludirajući zbog starosne dobi izabranog pape i predvidivog prijelaza na novu situaciju nakon prethodnoga dugog i važnog pontifikata Pija XII. Shrvan bolešću papa Ivan XXIII. umire 3. lipnja 1963. godine pred mnoštvom koje se natiskalo na Trgu sv. Petra. Posljednje riječi koje je izgovorio, držeći tajnikovu ruku, bile su: »Radili smo, služili smo Crkvi. Nismo se zaustavljali skupljati kamenje koje su s jedne ili s druge strane bacali na nas. A mi ga nismo ni na koga bacali. Imamo mnogo prijatelja. Imat ćemo ih još više. Sastat ćemo se u raju.« Pokopan je 6. lipnja u kripti bazilike sv. Petra u Vatikanu. U oporuci je izrazio želju da mu se u lijes stavi križ što mu ga je darovao Radini Tedeschi, njegov duhovni uzor. Crkva je datum za slavlje blaženog Ivana XXIII. odredila dan kada je ovaj papa otvorio rad Drugog vatikanskog koncila 11. listopada, kako bi i time naznačila koliko je značenje odvažnosti ovog blaženika. 

  Kao pape, u svojim istupima u različitim prigodama, na različitim skupovima, te osobito u nekim enciklikama, veliku su pažnju posvećivali pitanjima ekumenizma i međureligijskog dijaloga, socijalne pravednosti i osnovnih ljudskih prava i sloboda, snažno se protiveći ratu i neumorno se zauzimajući za smanjenje trke u naoružanju i za postupno razoružanje, za mir i rješavanje međusobnih problema među državama i narodima dijalogom i pregovorima. Osim toga, i jedan i drugi su zbog uzornog i poniznog vršenja ove najuzvišenije crkvene službe koja može biti povjerena nekom čovjeku, a napose poradi svojeg ljudskog i kršćanskog primjera, bili ljubljeni od katoličkog puka diljem svijeta, ali i ljudi drugih vjera i vjerovanja. Time su postigli da im po objavljenju njihove smrti na glasu svetosti narod kliče: »Santo subito!« (Svetac odmah«), a potom im se i počne utjecati u zagovorne molitve pred Bogom. Čudesna ozdravljenja na njihov zagovor dovela su do toga da ih je Crkva podigla na čast oltara, proglasivši ih blaženima. Upravo je papa Wojtyla beatificirao Ivana XXIII. 2000. godine, da bi papa Benedikt XVI. proglasio blaženim svoga prethodnika Ivana Pavla II. prije tri godine.
 
 

Pape –trsatski hodočasnici

Za hrvatski vjernički puk jedna od najzanimljivijih činjenica koja povezuje ovu dvojicu duhonih velikana i moralnih vertikala, jest – Trsat, Svetište Majke Božje, pred čijom su likom obojica kleknula i ostavili trajni pečat kao najveći hodočasnici Trsatskog svetišta u njegovoj sedam stoljeća dugoj povijesti.

  Titula »najvećeg od najvećih« ipak pripada Ivanu Pavlu II. koji je u okviru svog trećeg pastoralnog pohoda Hrvatskoj i tijekom petodnevnog boravka u Rijeci, 8. lipnja 2003. godine hodočastio u »Hrvatski Nazaret«, pomolio se pred Gospinom čudotvornom slikom, predvodio zajedničku molitvu okupljenih franjevaca i pritom izgovorio već svima dobro poznate riječi: »Molite se za mene dok sam živ i kada budem mrtav!« Svetištu je poklonio krunicu kao spomen na svoje hodočašće. Kako je to zabilježio trsatski franjevac Emanuel Hoško, iako Papa nije mnogo govorio na Trsatu, jasno je naznačio da Trsatsko svetište smatra trajnim nadahnućem za obiteljski pastoral jer je ono Hrvatski Nazaret, Svetište Svete Obitelji. Upravo zato je on hodočastio na Trsat i to će ga stalno povezivati s ovim svetim mjestom. Trebao je papa Ivan Pavao II. doći na Trsat još 1991. godine kad su ga u vremenu priprave za proslavu 700. obljetnice Trsatskog svetišta pozvali biskupi Riječke metropolije, u dogovoru s predsjednikom tadašnje Biskupske konferencije, kardinalom Franjom Kuharićem. Politička situacija je u bivšoj Jugoslaviji tada bila takva da se Papa nije mogao odazvati pozivu.

  S druge strane, kronike pomalo sramežljivo donose kako se i Ivan XXIII. kao obični svećenik na povratku s Euharistijskog kongresa u Beču 1912. godine zaustavio na Trsatu. Tada je bio osobni tajnik bergamskog biskupa Giacoma Radini-Tedeschija.

  Da bi Sveta Stolica nekoga proglasila blaženim ili svetim, potrebno je prije toga provesti temeljitu istragu i u njoj dokazati da je taj kandidat živio krjeposnim životom i da su se na njegov zagovor dogodila čudesa. Uz dokazivanje uzornog i svetog života, da bi se nekoga beatificiralo, potrebno je dokazati jedno čudo, koje se dogodilo nekome koji se molio tome slugi ili službenici Božjoj. Obično se radi o čudesnom ozdravljenju ili o čudesnom spašavanju iz smrtne opasnosti, koje se ne može objasniti kao rezultat liječenja ili uobičajenog slijeda događaja. Osoba koja je proglašena blaženom, obično se slavi na lokalnom području, odakle potječe, a sveci se slave globalno na razini cijele Crkve. Nakon procesa beatifikacije, slijedi proces kanonizacije ili utvrđivanje svetosti.
 
 

Čudesna ozdravljenja

Zanimljivo, Ivan Pavao II. je proglasio najviše novih blaženika od svih papa, čak njih 1.338, od kojih su troje iz hrvatskog naroda: Alojzije Stepinac, Ivan Merz i Marija Petković, da bi 2011. i sam ušao u red blaženika Katoličke crkve. Wojtylin najvjerniji suradnik i po Duhu Svetom izabran nasljednik, papa Benedikt XVI., već u lipnju iste godine, samo dva mjeseca poslije preminuća svoga prethodnika, svečano je otvorio službeni postupak za proglašenje Ivana Pavla II. blaženim, te nije čekao pet godina, koliko je potrebno za otvaranje postupka koji vodi prema beatifikaciji. Razlog te iznimke je upravo veliki glas svetosti koji je papa Wojtyla uživao još za života, u času smrti, te nakon nje.

  Kongregacija za kauze svetih ocijenila je da je »papa Ivan Pavao II. posjedovao kršćanske kreposti gotovo na herojskoj razini«, a kako je osim čiste prošlosti, za proglašenje blaženim potrebno biti ili mučenik ili autor nekog čuda, istraga o čudu koje se pripisuje Ivanu Pavlu II., i to post mortem, završila je pozitivno. Liječnici nisu bili u stanju objasniti kako je na dva mjeseca od smrti pape Wojtyle, u lipnju 2005. godine, od Parkinsonove bolesti ozdravila francuska redovnica Marie Simon – Pierre, čije su sestre intenzivno molile za njezino zdravlje netom preminulog Svetog Oca koji je i sam bolovao od iste bolesti. Nakon ovog prvog čuda, gotovo isto vrijeme, od tumora na bubregu ozdravio je devetogodišnji Poljak koji se u invalidskim kolicima došao pomoliti na grob Ivana Pavla II. Još jedan dokaz proglašenja blaženim najomiljenijeg pape među katolicima diljem svijeta jest svjedočanstvo mladića Joryja Aeblyja, koji je kao žrtva provale zadobio teške ozljede glave, da bi preživio nakon što je dobio krunicu koju je blagoslovio pokojni papa.

  Točno u dan, tri godine nakon proglašenja blaženim, na blagdan Božanskog milosrđa, papa Ivan Pavao II. bit će kanoniziran zahvaljujući priznanju drugog čuda, onog po kojem je od aneurizme, odnosno abnormalno lokalnog proširenja krvnih žila, ozdravila Floribeth Mora Díaz s Kostarike.

 U slučaju Ivana XXIII. papa Franjo odbacio je tradicionalni postupak i odobrio kanonizaciju iako nije potvrđeno drugo čudo. Presudne su i zasluge pape Talijana za niz reformi koje su osuvremenile Katoličku crkvu. Prethodno je 2000. godine beatificiran jer je neobjašnjivo ozdravila časna sestra Caterina Capitani, koja mu se obraćala u molitvi, te je dotad bila 14 puta operirana bez uspjeha.